Nekada davno, u vremenu u kojem su još magle bile bistre, u kojem sam jasnije vidjela godine ispred sebe, otkrila sam pukotinu u svom biću. Čudnu, malu, ali jako oštru. Porezala bih se kad bih dotakla to mjesto, krv bi šikljala i ne bih znala sto se događa….i tako, čitajući knjige svjetskih velikana shvatila sam da tu pukotinu treba zakrpat. Da ne pravi rane, nego da budi inspiraciju. I tako sam počela pisat. Nije to ni blizu nečega vrijednog. O ne! Daleko sam ja od toga, ali pisanje mi daje slobodu da slažem riječi kako mi se prohtije. Pa sta ispadne! Tisuće tekstova čuvam po bilježnicama, zakopane u sjećanja. Ne mislim ih vadit iz tog bezdana. Bila im je funkcija da se u tišini izvičem. Da isplačem progutane suze, proslavim pobjede kad nije bilo društveno prihvatljivo da plešem na ulici, da izliječim usamljenost i pronađem mir kad bi me ljudi umorili. Odvažila sam se pustit vodu na svoj mlin. Neka melje, pa dokle stignem. Puštam da me voda nosi sa povezom na ocima.
Svaki tekst koji napišem rezultat je promišljanja, zavirivanja po ćoškovima, sklanjanja smeća okolo. Čistim sebe, pa izroni nešto. Kao dragocjenost. Meni od mene. Vrijedno dovoljno da počnem vodit dijaloge u glavi, objeđujući sebe da to treba napisat negdje. Lupa mi šamare unutarnji kritičar, skoro me pobjedi. Ali, znam ja finte kojima ga vratim na pod. Pa se nasmijem i stisnem ” objavi”. Sad se puši! Napolju je! I dok budem imala snage argumentima ušutkat sebe, nikad zadovoljnu, stiskat ću to “objavi”. Za svoj gušt. Za malo više smisla, za malo više samopouzdanja, za malo više osobne radosti. Za sve one briljantne koji se ne usude izaći iz mraka. Živjela smjelost!